Granice u odgoju

Republika Hrvatska je zakonima propisala obaveze roditelja na postavljanje granica u odgoju. To su Obiteljski zakon, Zakon o dopunama Zakona o trgovini i Zakon o ograničavanju uporabe duhanskih proizvoda.

U travnju 2006. u jednoj splitskoj osnovnoj školi 2/3 maloljetnih učenika osmih razreda je podiglo ruku na pitanje: Šalju li Vas roditelji u trgovinu po cigarete i alkohol?

OBITELJSKI ZAKON

Članak 95.

1)    Radi dobrobiti djeteta, a u skladu s njegovom dobi i zrelosti, roditelji imaju pravo i dužnost nadzirati ga u njegovom druženju s drugim osobama.

2)    Roditelji imaju pravo i dužnost djetetu mlađem od 16 godina života zabraniti noćne izlaske bez svoje pratnje ili pratnje druge odrasle osobe u koju imaju povjerenje.

3)    Noćnim izlaskom smatra se vrijeme od 23 do 5 sati.

Članak 114.

Roditelj zlorabi ili grubo krši roditeljsku odgovornost, dužnost i prava ako:

4. djetetu dopušta uživanje alkoholnih pića, droge ili drugih opojnih sredstava,...

ZAKON O DOPUNAMA ZAKONA O TRGOVINI

Članak 69.a.

Zabranjuje se prodaja u trgovini na malo alkoholnih pića i drugih pića koja sadržavaju alkohol, osobama mlađim od 18 godina.

Na svim prodajnim mjestima na kojima se prodaju alkoholna pića i pića koja sadržavaju alkohol mora biti istaknuta oznaka o zabrani prodaje alkohola i pića koja sadržavaju alkohol mlađima od 18 godina.

ZAKON O OGRANIČAVANJU UPORABE DUHNSKIH PROIZVODA

Članak 7.

Zabranjuje se prodaja duhanskih proizvoda osobama mlađim od 18 godina.

Na svim prodajnim mjestima na kojima se prodaju duhanski proizvodi mora biti istaknuta oznaka o zabrani prodaje duhanskih proizvoda osobama mlađima od 18 godina.

Oznaka iz stavka 2. ovog članka mora biti istaknuta na vidljivom mjestu tako da se može pročitati s udaljenosti od 10 metara.

Mnogi roditelji će se složiti da je najteži oblik iskazivanja ljubavi prema djeci postavljanje granica.

Važna komponenta odgoja su jasno određena pravila i granice. Djeca, kao i odrasli trebaju strukturu, okvire za djelovanje i jasna pravila: što je dozvoljeno, što se smije, što je prihvatljivo, a što nije. Obitelj je prvo mjesto učenja društveno prihvatljivog ponašanja. Zadatak roditelja je naučiti dijete da prihvati NE. Samo tako možemo očekivati da će se sutra znati oduprijeti nečemu i reći NE.

Kako bi dijete znalo što će mu roditelji tolerirati, a što neće – važno je da se postave jasne granice ponašanja, odnosno uvjeti pod kojima može sudjelovati u nekoj aktivnosti te koje povlastice i pod kojim uvjetom  može dobiti. Dijete mora znati zašto je nešto zabranjeno i koje štetne posljedice proizlaze iz kršenja te zabrane. Dobro postavljene granice moraju uvažavati potrebe i roditelja i djeteta te omogućiti i vama i djetetu da dobijete što želite. Dobro postavljene granice usmjerene su na pozitivan ishod djetetove suradnjepostavite ih kao obećanje, a ne kao prijetnje (npr. Možeš gledati film ako napišeš zadaću do 19 sati umjesto Nećeš gledati film ako ne napišeš zadaću do 19 sati). Uz to, postavljanje granica uvodi jednu rutinu u život djece – rutina djeci osigurava ugodnost jer znaju što očekivati i kada to očekivati.

Utvrđivanje temeljnih obiteljskih pravila jedan je od najboljih načina postavljanja granica. Pravila moraju biti jasna, jednostavna, konkretna i dobro objašnjena, te ih treba biti samo nekoliko. Postavljanjem granica izbjegava se  i nastanak problema jer ih postavljamo prije nego problem nastane ili bar prije nego se produbi i zakomplicira odnose s djetetom.

Ako dijete ne uspijeva poštovati granice, odnosno izvršiti zadatak jer ste mu dali premalo vremena ili su vaše upute bile nedovoljno jasne – znači da ste loše postavili granice. U tom slučaju smanjite zahtjeve, odnosno postavite nove granice, jasnije i razumljivije, ili mu dajte više vremena. Isto tako, zapitajte se da li je zabrana potrebna ili ne. Kod postavljanja zabrana nužno je imati jasno definiran cilj i znati zašto to činimo. Poželjno je, čak i dragocjeno, čuti i što samo dijete misli o zabrani – ako se vi i dijete ne slažete, pokušajte iznaći kompromis.

Granice koje postavljamo djeci ne smiju biti krute ni preuske, s zabranama koje nisu logične nego samo odražavaju (ne)moć roditelja. Ukoliko smo ustrajni u postavljanju krutih granica samo zato što JA RODITELJ TAKO KAŽEM I TAKO TREBA BITI, možemo očekivati da će dijete ovako razumjeti naše odgojne poruke: Roditelji me ne cijene i ne uvažavaju moje mišljenje. Ako svojim odgojnim stilom stvaramo obiteljsko ozračje u kojem dijete nema mogućnost ili se boji izraziti svoje potrebe, možemo očekivati:

-          nesretno i tjeskobno / povučeno dijete

-          dijete s niskim samopouzdanjem i lošom slikom o sebi

-          dijete koje će naučiti kako ugoditi strogom roditelju i potisnuti svoje potrebe

Naučimo granice tek kada ih netko prekorači , kada nas povrijedi . Često puta zanemarujemo potrebe svojeg djeteta vodeći računa samo o njegovim željama. To činimo zbog vlastitih iskustava koji smo stekli u svom životu. Svojoj djeci želimo osigurati život bez boli, odricanja i spremni smo preuzeti odgovornost za to bez obzira na posljedice. Koliko puta smo čuli od roditelja riječi: „ Kada već ja nisam imao, neka ima moje dijete.“Roditelji koji tako razmišljaju su u zabludi. Oni koji smatraju da će dijete cijeli život živjeti bez boli, odricanja, sukoba i problema, ispunjavajući mu svaku želju, neće odgojiti uravnotežene ljude, već egocentričnu, nedruštvenu i bezosjećajnu djecu koja postaju vrlo usamljena.

Obiteljski život ne svodi se na to tko će pobijediti, nego na trud da svi dobiju onoliko koliko im je potrebno sa što manje posljedica za svakog člana.

Disciplina

je proces učenja djece prihvatljivom ponašanju unutar određenih granica i svakako nije isto što i kažnjavanje. Djeca uče razlikovati dobro od lošeg oponašajući svoje roditelje – ako ih udarite oni će smatrati da je u redu da i oni udare nekoga. Iako svaki udarac nije tjelesno zlostavljanje, treba znati da batine ne uče djecu što je dobro. Uče ih kako biti nasilan i bez kontrole, uče ih da je u redu sukobe rješavati tučnjavom,… Mnogi roditelji vjeruju da su batine čin iskazivanja ljubavi („Da te ne volim ne bih ti to radio, mene boli više nego tebe“) – tako djeca uče da su ljudi koji ih vole također i ljudi koji ih povrjeđuju.

U odgoju djece cilj je postepeno postići samodisciplinu koja će im biti vodič kroz svijet.

NAGRADA I KAZNA

Prije svega, pri određivanju odgojnih mjera treba svakom djetetu pristupiti osobno. Neprimjerena kazna može samo potencirati ili izazvati neprihvatljivo ponašanje djeteta, ali i neadekvatna nagrada može imati neželjen učinak. Nagrada i kazna trebale bi biti motivacijski čimbenici koji će dijete potaknuti na promjenu lošeg ili ustrajnost dobrog ponašanja. Vrlo je važno i pohvalu i kaznu odrediti u pravo vrijeme, primjereno dobi djeteta i djelu koje je učinilo, bitno je da je dijete razumije i prihvati jer ga tek onda ona motivira u pozitivnom smjeru.

Najvažnije pravilo i kažnjavanja i nagrađivanja jest dosljednost. Ako niste spremni izdržati i uskratiti nagradu nemojte ni postavljati granice. Brojni roditelji odustaju od svojih zahtjeva jer njihovo provođenje traži više energije i vremena no što oni mogu dati. Dijete postupno shvati da se ne mora pridržavati roditeljskih zahtjeva jer ih se ne pridržava ni sam roditelj. Ono neprekidno pokušava proširiti granice, želi dobiti što više slobode i što manje kontrole. Ako se sami ne pridržavamo granica koje smo odredili, zašto bi ih se pridržavalo dijete?! Nemojte popuštati pritiscima tipa 'još samo ovaj put' jer ćete inače pokazati djetetu kako ne mislite ono što govorite. Ako se određeno ponašanje jednom kažnjava, a drugi put ignorira, ponekad čak i pohvali, dijete postaje zbunjeno. Ne zna što se stvarno od njega očekuje. Isti učinak proizvodi i situacija u kojoj jedan roditelj isto ponašanje kažnjava, a drugi ignorira.

Svakako je nužno kontinuirano pratiti rad, ponašanje i zalaganje djeteta jer ga tako motiviramo na napredak. Ponekad će to biti pohvalom, ponekad kaznom, ali nikako ne smijemo dijete ignorirati. Ako ne primjećujemo ponašanje djeteta, ni dobro ni loše, dijete neće imati osjećaj pripadnosti obitelji ili odgojnoj skupini, te će najvjerojatnije lošim ponašanjem pokušati svratiti pozornost na sebe.

a) nagrade

Pohvale i nagrade su odgojne mjere kojima roditelji-odgojitelji-učitelji dijete potiču na određeno ponašanje.

Što može biti nagrada?

 - omiljeni desert, obrok, igračka, sportska oprema, CD-i, videokazeta, opremanje djetetove sobe, pažnja, pohvala, posebne povlastice (odobrenje da ostane budno dulje no inače, odobrenje da pozove prijatelja na spavanje), posebno vrijeme s jednim od roditelja, odlazak u kino, na koncert, utakmicu, putovanje, organiziranje zabave, nježan dodir…        

Kao najmoćniji i najučinkovitiji odgojni postupak, nagrade pokazuju djeci da uvažavamo njihov napor i pokušaje, pomažu u razvoju djetetova samopouzdanja i pokazuju kako su oni i to što rade važni. Djeca će učiniti više zbog nagrade nego što će izbjegavati zbog straha od kazne.

            Kad dijete učini nešto dobro, primjereno se ponaša, kada se zalaže, prihvaća i izvršava svoje obveze treba mu odati priznanje – u obliku odobravanja, pozitivnog vrednovanja, podržavanja. Pohvala upozorava na pozitivno, na sposobnosti i mogućnosti, jača volju za radom. Ako su roditelji dosljedni u tome da za dobre činove izriču priznanja i pohvale, dijete će shvatiti da dobra djela imaju ugodne posljedice. Dijete treba pohvaljivati i nagrađivati za učinjena djela prema njihovim mogućnostima, a ne prema očekivanjima roditelja.      

I trud i uloženo vrijeme zaslužuju pohvalu, a ne samo krajnji rezultat. Nagrade su najbolja povratna informacija djeci da je ono što rade i kao rade, ne samo dobro i poželjno, već i radost njihovim roditeljima koji kontinuirano prate njihovo ponašanje, rad, trud, zalaganje i ostvarene rezultate.

Novčane nagrade i velike materijalne vrijednosti kao nagrade treba izbjegavati jer potiču na djelatnost iz koristoljublja. Naime, ukoliko dijete prima materijalne nagrade za uspjeh u školi, neće učenje doživjeti kao osobnu potrebu za obrazovanjem, nego kao nešto što se isplati. Dakle, roditelji koji djeci obećavaju nagrade ako dobro nešto obave griješe, jer to onda nije nagrađivanje nego kupovanje izvršavanja obveza.

Najveća nagrada djetetu je pohvala – upotrebljavajte pohvale za njih kao osobe (volim te, divna si kći/sin) kao i za ono što rade (divno si oprala auto, pospremio sobu). Vrlo je važno da nagrada za dijete bude motivirajuća i realna kako biste je mogli ispuniti. Izravna roditeljska (pozitivna!) pažnja najveća je nagrada koju roditelj može dati i dijete primiti. Za razliku od kazne, korisnije je pohvalu kao nagradu izreći javno.

b) kazna

Kazne su mjere kojima roditelj-odgojitelj želi utjecati na promjenu neprihvatljivog ponašanja. Kažnjavanje također može biti dio discipline, no nikako tjelesno kažnjavanje jer opravdan gubitak povlastica ima puno bolji učinak (gledanje omiljene emisije ili filma, određena igračka). Naime, fizičko kažnjavanje utječe na dječje ponašanje tako da je ono uvjetovano strahom, a ne težnjom prema odgovornom ponašanju.

Kazna treba sadržavati osudu loših postupaka, ali i nadu u mogućnost popravka. Tako primjenjivana kazna djeluje pozitivno, a preduvjet je da bude adekvatna prijestupu, razumljiva djetetu i krajnje pravedna. Djetetu se mora reći da kazna nije usmjerena na njega kao osobu, već na njegove postupke, te da ona ne znači da ga ne volite. Kazna mora biti pravovremena – odmah nakon neprihvatljivog ponašanja. Svaka kazna mora biti objašnjena – dijete mora znati zašto je dobilo kaznu i što se od njega očekuje. Na taj će je način i lakše prihvatiti. Nije dobro dijete kažnjavati prisilom na neki rad – na taj način potičemo djetetovu negativnu sliku i stav prema radu. Dakle, s kaznom se ne smije odugovlačiti, kao što ju se ne smije izricati pred drugom djecom.

Kazna ne smije biti sredstvo ponižavanja, ne smije vrijeđati djetetovo dostojanstvo, ne smije ga ismijavati niti zlostavljati. Kakva god bila, kazna u osnovi stvara neugodu, što nije kod sve djece poticaj za bolje ponašanje.  Važno je znati i da kazna jače djeluje što se rjeđe primjenjuje.

 Glavni princip kad je u pitanju kažnjavanje jest znati naći mjeru. Ako djetetu koje nije pospremilo stol iza obroka zabranimo gledanje TV-a kroz mjesec dana, izrekli smo možda nepravednu kaznu. Tada dijete gubi povjerenje u svoje roditelje!

Ukoliko se odlučite za mjeru kazne (uskraćivanje, zabrana, određivanje nekih poslova, izolacija od obitelji) potrebno je sebi odgovoriti na slijedeća pitanja:

  1. da li je dijete učinilo nešto loše iz neznanja – da li mu je to prvi put?

Ukoliko dijete nije znalo da nešto ne smije učiniti, djelotvornije će biti ako ga upozorimo zašto nije dobro tako se ponašati ili u kakvu opasnost ga takva djela mogu dovesti. Kažnjavanjem njegova neznanja ili prve pogreške kod djeteta se razvija nesigurnost i strah od novog.

Ako je neka mjera dana kao preventiva, može izazvati kod djeteta, posebice adolescenta prkos i želju da učine nešto loše jer se nisu loše ponašali, a kažnjeni su.

  1. koja objašnjenja za počinjeno djelo dijete nudi?
  2. da li je to ponašanje zaista neprimjereno za njegovu dob?
  3. da li je sad baš pravo vrijeme za kažnjavanje?
  4. kakvu kaznu odrediti?

Prijetnja kaznom je vrlo neučinkovita jer dijete vrlo brzo shvati da roditelj samo prijeti.

  1. da li su slične kazne već bile učinkovite kod tog djeteta?
  2. koliko dugo kazna treba trajati?

Kazna ne smije trajati dugo jer gubi svoju učinkovitost – dijete, a nerijetko i roditelj zaboravi zašto je dijete uopće kažnjeno. Stoga se kad izričemo kaznu treba vrlo jasno i precizno reći na što se kazna odnosi i koliko će trajati.

ČEMU SE MOŽE REĆI NE?

Počnimo od onoga čemu kao roditelji ne možemo reći NE. Ne možemo reći ne zadovoljenju osnovnih dječjih potreba za povezanošću, bliskošću, sigurnošću, hranom, brigom, odjećom i spavanjem. Te potrebe trebamo zadovoljavati svim srcem i svom snagom koju imamo. Osim ako je riječ o osnovnim potrebama, roditelji mogu reći ne gotovo svemu. Djeca se rastuže kada se kaže NE onome za čim imaju najveću želju. Tomu su kriva prva iskustva koja su stekla kao bebe i preko kojih su naučila da se ljubav i njega sastoje samo od zadovoljavanja želja i potreba, i to što je prije moguće.

DISCIPLINSKE TEHNIKE

Postoje mnoge tehnike koje se koriste u odgoju da bi se djecu naučilo razlikovati ispravno od pogrešnog, a ne uključuju tjelesno kažnjavanje.

1. Ignorirajte manje nepodopštine

Izaberite koje ponašanje ćete ignorirati (npr. cviljenje ili psovanje, ali ne i udaranje). Ova taktika je također uspješna kod smirivanja: “Kad prestaneš vrištati, razgovarat ćemo o tome što želiš”. Neke dječje radnje više su iritantne nego što su štetne. Ako se previše na njih fokusirate, veća je vjerojatnost da ćete upasti u borbu moći ili da ćete pojačati to ponašanje.

2. Hvalite razna ponašanja

Pohvalite dijete svaki put kad izabere prihvatljivo ponašanje, (bilo je lijepo od tebe što si pitao Ivana možeš li se igrati s njegovim kamionom). Ovo je uspješno kod djece koja su sklona tvrdoglavosti i suprotstavljanju. Uvijek povežite pohvalu s određenom radnjom (lijepo je što si se sjetio pokupiti svoju odjeću).

3. Izbjegavajte upotrebljavati Ti izjave, uvrede i kritike

Govorite o sebi, kako se osjećate i kako biste željeli da se dijete ponaša, ne stvarajte generalne zaključke o djetetu na temelju jednoga događaja. Ostanite mirni i neutralni koliko možete. Ovakav pristup dopušta djetetu sačuvati obraz i omogućuje mu čuti što se od njega očekuje bez da se osjeća kritiziranim.

4. Dajte mu izbora i mogućnosti

Omogućite jednostavne i praktične izbore kad vam je dijete svojeglavo (možeš obući samterice ili traperice, ti izaberi), ali budite sigurni da ćete provesti tu odluku.

5. Ohrabrite dijete neka se izrazi

Ohrabrite dijete neka vam kaže kako se osjeća ili što misli. Kad vidite kako dijete udari ili gurne drugo dijete, zaustavite ga i recite: “Kaži mi što nije u redu”. Neku djecu treba ohrabriti neka govore umjesto da se tjelesno izraze kad su ljuti.

6. Ako ste nedostupni, jasno recite kada ćete se moći posvetiti djetetu

Ako ne možete odmah odgovoriti na djetetovu potrebu za vama (na telefonu ste ili sl.), kažite: “Ne mogu se sada s tobom igrati, ali moći ću uskoro. Hajde pričekaj malo”. Neka djeca trebaju mnogo individualne pažnje. S ovom metodom, prihvaćate djetetovu potrebu, ali uvažavate i sebe i svoje vrijeme. To je također dobar način da spriječite ispade bijesa.

7. Ohrabrujte iskazivanje stajališta

Kad se braća i sestre ili prijatelji svađaju, svakom djetetu dajte priliku neka ispriča svoju verziju priče. (reci mi što se dogodilo; kako si se osjećala?) Tada pitajte: “Što možemo sada učiniti? “. Omogućuje djeci da ih se čuje i sasluša te ih uči rješavanju problema.

8. Učite o uzroku i posljedici

Utvrdite posljedice koje su prilagođene dobi djeteta (molim te, pospremi igračke u dnevnom boravku kad se više ne igraš - nećemo otići dok soba ne bude uredna). Ovaj način je učinkovit ako unaprijed postavite očekivanja te objasnite posljedice određenoga ponašanja. Tada svakako to provedite i budite dosljedni.

PREPORUKE RODITELJIMA

  • Objasnite djetetu što od njega očekujete – jasno i konkretno.
  • Jasnim i ozbiljnim glasom dajte djetetu do znanja što je neprihvatljivo, time pokazujete da nije riječ o igri.
  • “Ne” znači odmah prestati s određenim ponašanjem; štedite “Ne” za velike stvari.
  • Budite dosljedni: “Ne” uvijek mora ostati “Ne” za nepoželjno ponašanje. Ako niste dosljedni ne očekujte to od svoga djeteta.
  • Dajte djetetu realne izbore i posljedice; prijetnje nisu realne ukoliko ih roditelj ne može održati.
  • Nagovorite djecu na suradnju; shvati li dijete koje ponašanje zadovoljava roditelje, ono to ponašanje ponavlja jer voli ugoditi roditeljima.
  • Umjesto da kažnjavate ono što nećete, nagradite ono što hoćete.
  • Komunicirajte s djetetom: djeca vrlo brzo nauče da su roditelji ljudi s kojima mogu razgovarati ili pak ljudi koje treba izbjegavati, lagati im ili poricati stavove i/ili osjećaje - jer oni zapravo i ne slušaju.
  • Budite model za poželjno ponašanje; roditelji su i inače primarni model za djecu. Djeca uče poželjno ponašanje gledajući, slušajući i imitirajući roditelja. Vrlo je važno da je roditeljsko ponašanje sukladno njihovim riječima.
  • Umjesto udaraca, iskušajte neke nove načine da biste djecu naučili kako se ponašati. To nije tako jednostavno kao udaranje, za to treba vremena i prakse. Ali, i vi i vaša djeca vrijedni ste toga!
  • Koristite kazne koje nisu nasilne: pošaljite dijete u krevet, ugasite televizor.
  • Djeca često dobivaju pažnju kada krše pravila. Naučite vidjeti poželjna ponašanja i pokažite djetetu koliko ste zadovoljni njima. “Uhvatite” dijete kada se ponaša na željeni način! Recite mu kako ste ponosni na njega. Zagrlite ga, pohvalite ga!
  • “Počastite” djecu nekom posebnom zabavom - ne slatkišima, kolačima i gaziranim napitcima. Umjesto toga koristite naljepnice, balone i/ili stripove kao nagradu za dobro ponašanje.

Prije nego što počnete disciplinirati dijete pokušajte pronaći rješenje za neki problem. Dakle, prvo razmislite, a tek onda djelujte u čemu vam može pomoći STAR metoda:

· S (Stop) – stanite i usredotočite se. Na sebe, dijete i problem. Razmislite o tome gdje ste i što želite postići prije nego učinite nešto što će dodatno zakomplicirati život djetetu i vama.
· T (Think) – razmislite o rješenjima. O puno rješenja. Različitih rješenja.
· A (Act effectively) – budite djelotvorni. Ni najbolji plan neće uspjeti ako ga ne provedete u djelo. Izaberite svoju bitku. Odredite pravo vrijeme. Prihvatite svu pomoć kako bi proveli plan.
· R (Review, revise, reward) – kritika, revizija, nagrada. Neki planovi odmah u potpunosti

uspiju u prvom pokušaju. Većina uspješnih roditelja mora prilagođavati planove i nekoliko puta dok ne dođu do pravog rješenja. Nagradite se za trud ili uspjeh.

 Nikada nemojte djelovati dok ste ljuti ili dok je vaše dijete ljuto, uzmite si dovoljno vremena da se smirite – probajte neku od slijedećih ideja:

  • Odlučite da ćete se odmaknuti od djece ako osjetite kako ste previše ljuti. Otiđite iz sobe, odmaknite se dovoljno daleko tako da ne možete ozlijediti svoju djecu (ali ne ostavljajte djecu samu).
  • Ljutnja može proizvesti potrebu da vičete i udarate. Izbacite to iz sebe! Šećite, trčite, duboko dišite; brojite do 100.
  • Ako je vaše dijete dovoljno staro objasnite mu zašto ste ljuti.
  • Napravite si toplo piće. Slušajte omiljenu glazbu, radio program. Pišite na papir ono što volite kod svojega djeteta i sebe.
  • Otiđite se tuširati i pritom zamišljajte kako vam voda ispire negativne osjećaje; vičite pod tušem ako želite.
  • Nazovite prijatelja ili rođaka - razgovarajte o problemu.
  • Odvojite vrijeme samo za sebe i radite ono što vas veseli; upišite se na neku sportsku aktivnost, na tečaj stranoga jezika.
  • Upišite dijete u vrtić; izmjenjujte se pri čuvanju djece sa svojim prijateljima.
  • Sklonite stvari koje ne želite da dijete dira, zaključajte ormare. Svoj dom organizirajte tako da ne morate cijeli dan govoriti “Ne”.
  • Razgovarajte s drugim roditeljima iz susjedstva, igrališta, ureda, crkve - saznajte kako oni rješavaju obiteljske probleme.
  • Postavite razumne granice za ponašanje djeteta koje su prikladne njegovoj dobi i stupnju razvoja.

Marija Milković, prof. psihologije

Peludna prognoza

Datum Drveće Korovi Trave
16.07.       niska       umjerena       umjerena
17.07.       niska       umjerena       umjerena
18.07.       niska       umjerena       umjerena

Alergijski semafor

14.07.2019
Drveće        niska
Korov        umjerena
Trave        umjerena

Varaždin,
I. Meštrovića 1/11 
tel: + 385 (42) 653 152
fax:+ 385 (42) 653 172

Ispostava Ivanec 
tel: +385 (42) 783 630

Ispostava Ludbreg
tel: +385 (42) 819 433

Ispostava Novi Marof 
tel: +385 (42) 612 912 

E-mail: info@zzjzzv.hr
Kontaktirajte nas online!
webmail
Zaštita osobnih podataka