Inteligencija se opravdano smatra jednim od najvažnijih konstrukata suvremene psihologije, ali isto tako predstavlja i koncepciju oko koje se vrlo često „lome koplja“ znanstvenika i praktičara psihologije.
Većina psihologa se slaže da tradicionalne definicije inteligencije (kao što je definicija kvocijenta inteligencije – čuvenog IQ-a) previše stavljaju naglasak na kognitivne faktore (pamćenje, rješavanje problema), odnosno da tradicionalnim koncepcijama nedostaje uključivanje ljudskih sposobnosti koje su neizmjerno važne u načinu na koji „inteligentno“ živimo svoj život.
Na tragu takvih razmatranja nastao je i koncept tzv. emocionalne inteligencije kao sposobnosti spoznaje vlastitih emocija, integracije emocija i misli, razumijevanja emocija i reguliranja emocija u svrhu vlastitog rasta i razvoja. Po takvom modelu, emocije se smatraju važnim izvorima informacija koje olakšavaju razumijevanje i snalaženje u socijalnoj okolini. Pojedinci se međusobno razlikuju u svojoj sposobnosti procesiranja informacija emocionalne prirode i njihovom povezivanju u širi „intelekt“. Ta sposobnost se kasnije manifestira u prilagodbi ponašanja i reagiranja u određenoj situaciji, odnosno u samoj srži onoga što definiramo kao „inteligentno ponašanje“.
Čovjek se emocionalno razvija i mijenja cijelog svog životnog vijeka. Značajan je čimbenik emocionalnog razvoja biološka spremnost, razina intelektualne sposobnosti i okolina. Tijek emocionalnog razvoja vezan je za razvojne faze bića i to kroz:
- prirodu djetetove afektivne vezanosti za majku – kroz djetinjstvo
- prirodu afektivne vezanosti za oca ili autoritet za vrijeme puberteta
- povezanost s vršnjacima u adolescenciji
- povezanost s odabranim partnerom
- povezanost roditelja prema djetetu
- povezanost prema osobama na radnom mjestu
- povezanost prema prirodi i ekosustavu
- povezanost s duhovnošću i vjerom
( npr. osamnaestogodišnjacima je veoma važno što drugi misle o njima, četrnaestogodišnjacima je svejedno što o njima misle drugi, dok šezdesetogodišnjaci smatraju da o njima nitko ništa ne misli ).
Najveći životni izazovi izvan su onoga što je očekivano i poznato. Sredinom 90-ih prošlog stoljeća dokazano je kako uz već poznati pojam racionalne inteligencije treba pridodati i pojam emocionalne inteligencije kako bi se bolje razumjelo ponašanje pojedinca. John D. Mayer i Peter Salovey kažu: „ Emocionalna inteligencija uključuje sposobnost uočavanja, procjene i izražavanja emocija; sposobnost pristupa i/ili priziva osjećaja kad oni olakšavaju razmišljanje; sposobnost razumijevanja emocija i emocionalnih spoznaja, te sposobnost regulacije emocija u svrhu pomaganja emocionalnom i intelektualnom razvitku.“
Spoznaja o emocionalnoj inteligenciji upozorila je na iznimnu važnost emocija u životu svakog pojedinca. Naime, nemogućnost uvida u vlastite emocije kao i njihova reguliranja može u kraćem ili dužem vremenskom periodu blokirat intelektualno funkcioniranje.
Salovey u definiciji emocionalne inteligencije govori o pet glavnih područja:
- Upoznavanje vlastitih emocija – prepoznavanje osjećaja u trenutku kad se pojavljuju; prihvaćanje da doživljaj ovisi o interpretaciji trenutka.
- Upravljanje emocijama – znači znati sam sebe tješiti, umiriti, shvatiti što stoji iza određenog osjećaja, te naučiti načine suočavanja s tjeskobom, srdžbom i tugom; kontrolirati osjećaje da ne preplave radnu memoriju i da ne zaguše sposobnost razmišljanja.
- Motiviranje samoga sebe – samokontrola, sposobnost odgađanja primanja nagrade, prihvaćanje odgovornosti za vlastite postupke ili, drugim riječima, razvoj samodiscipline, ustrajanje unatoč poteškoćama, frustracijama.
- Prepoznavanje emocija u drugima ( empatija ) – shvaćanje tuđih osjećaja i preuzimanje njihova pogleda na stvari, poštivanje drukčijih stavova.
- Snalaženje u vezama – jest sposobnost regulacije emocija u održavanju veza s različitim osobama. Ona u velikoj mjeri ovisi o vještini upravljanja emocijama drugih.
Emocionalna inteligencija je najbitniji činitelj u osobnom prilagođavanju i stvaranju dobrih odnosa s drugima.
Čovjek se ne rađa sa sposobnostima koje uključuje emocionalna inteligencija; one su kapaciteti koji se moraju naučiti tijekom djetetovog rasta i razvoja. Stručnjaci smatraju da se dijete rađa s nekom vrstom „generalizirane“ emocionalne inteligencije koja određuje potencijal za učenje emocionalnih kompetencija.
Kako poticati razvoj emocionalne inteligencije kod djece?
- Djetetu budite model emocionalno inteligentne osobe. Dobro poznata i istražena činjenica je da djeca uče promatrajući, odnosno opažajući ponašanje druge osobe (modela) i posljedica koje je taj model svojim ponašanjem izazvao. Roditelj svakako predstavlja jedan od najsnažnijih modela djetetovog učenja. Promatrajući vas, dijete vidi kako reagirate na frustraciju i koliko „prisutni“ u vlastitom životu, te jeste li i u kojoj mjeri svjesni vlastitih emocija i emocija drugih ljudi.
- Budite spremni djetetu reći „ne“. Svijet je prepun djeci zanimljivih stvari, tako da je vrlo vjerojatno da će i vaša djeca puno toga tražiti. Govoreći djetetu „ne“ dajete mu vrijednu priliku da se nauči suočavati s frustracijama i razočaranjima, kontrolirati vlastite impulse te razvijati strpljenje. Jedna od najvažnijih postavki razvojne psihologije i psihologije općenito jest da se „kroz frustraciju raste“. Kao roditelju, vaš zadatak je povremeno „dozvoliti“ vašem djetetu da bude frustrirano i da se s tim nauči nositi na primjeren način. Djeci koja UVIJEK dobiju ono što žele je onemogućena životna prilika za rast i razvoj, te se tipično osjećaju nesretno i sklona su razvoju depresivnih simptoma.
- Učite svoje dijete prepoznavati što želi. Jedan od osnovnih aspekata emocionalne inteligencije je prepoznavanje osjećaja, potreba, želja … Često pitajte „Što osjećaš?“ ili „Što želiš?“ i sami budite model za to. Umjesto izravnog korenja djeteta, recite „Sad sam toliko ljuta!“. Imenujte emocije, kakve god one bile, i ohrabrujte svoje dijete da čini isto. Poznavanje vlastitih želja se također smatra važnom vještinom u odrasloj dobi, jer koliko odraslih ljudi živi živote kakve nisu željeli jer izravno i jasno nisu mogli izreći „Što je ono što ja želim?“?
- Vježbajte djetetovo strpljenje. Strpljenje je vještina koja se razvija sporo i postepeno, tijekom duljeg vremenskog razdoblja (od 1. do 18. godine života). Nikad nije niti prerano niti prekasno s djecom početi vježbati strpljenje. Npr. čekajući u redu u trgovini recite svom djetetu „Hej, ajmo vježbati strpljenje!“. Bitno je imenovati vještinu koju vježbate. Razgovarajte o tome što ona znači, kakva može biti, i slično. Također razgovarajte o načinima na koje se strpljenje može razvijati i dajte djetetu primjere, npr. kako tijekom perioda od par mjeseci skupiti novac za novi bicikl, kako dočekati vikend kako bi se igralo s prijateljem ili neki sličan primjer koji vašem djetetu ima smisla.
- Budite svjesni vlastitih roditeljskih „okidača“. Upoznajte sebe i ono što vas „gurne preko ruba“. Je li to osjećaj nedostatka kontrole? Ili možda osjećaj da vas djeca nedovoljno poštuju? Ispod tih „okidača“ leži strah od nečega. Upoznajte svoje strahove, pa ćete u društvu svoje djece manje dolaziti u situacije kad će vas nešto „gurnuti preko ruba“. Poznavanje vlastitih „okidača“ ne znači da će oni jednostavno prestati postojati – već olakšava planiranje i nošenje s njima u svakodnevnim situacijama.
- Vježbajte svoju vještinu neprosuđivanja. Počnite obilježavati osjećaje a izbjegavajte imenovanje. Npr. „Čini mi se ljut i uznemiren“ umjesto „Koji agresivac“. Kad je dijete sklono plakanju, uvijek je preporučljivo reći „Činiš mi se tužno“ nego tražiti ga da prestane plakati. Lišavanje djece emocija koje osjećaju će samo još dublje „ukopati“ te emocije i dodatno ih osnažiti.
- Podučavajte svoju djecu. Kad dijete preraste svoje rano djetinjstvo, možete ih početi podučavati vlastitoj odgovornosti. Npr. umjesto „Uzmi svoju kapu i rukavice“ možete pitati „Što ti sve treba kad se spremaš za vrtić?“. Stalno govorenje djeci što trebaju napraviti odmaže razvoju njihovog samopouzdanja, samostalnosti i odgovornosti.
- Uvijek budite spremni biti dio problema. Gledajte na sebe kao na nekoga tko je uključen u svaki problem koji naiđe. Većina problema u obiteljima postaje veća i „napuhanija“ kad roditelji na njih odgovaraju na način koji uvećava problem. Ukoliko vaše dijete nešto pogriješi, zapamtite koliko je važno da u pripravnosti imate smiren i razložan odgovor.
- Uključite djecu u kućanske aktivnosti. Nalazi raznih istraživanja potvrđuju da su djeca koja su od ranog djetinjstva uključena u kućanske aktivnosti (primjereno njihovom uzrastu, naravno!) u životu sklonija biti sretna i uspješna, ponajviše zato jer se osjećaju da pripadaju