Prvi HIV pozitivni pacijenti registrirani su u Hrvatskoj 1985.godine. Od tada do danas je u Hrvatskoj registrirano 365 HIV pozitivnih osoba, od čega, njih 191 sa simptomima AIDS-a. U istom je razdoblju, na žalost, njih 107 umrlo.
HIV infekcija je prvenstveno spolna bolest, a može se prenijeti i krvlju. HIV se može prenijeti u spolnom kontaktu putem sjemene tekućine ili sekretom rodnice ukoliko je jedan od partnera nosilac HIV. Ovaj je put prijenosa olakšan ukoliko postoje ozljede sluznica, češće kod homoseksualnog spolnog akta ili pak kod osobe koja ima neko oštećenje sluznice uzrokovano drugim spolno prenosivim bolestima. Kod prijenosa krvlju nužno je da krv uđe u ljudsko tijelo, najčešće špricama i iglama. Ukoliko je osoba došla u kontakt s krvlju zaražene osobe preko kože, nema mogućnosti zaraze. Majke koje su zaražene mogu prenijeti HIV svojoj djeci u toku trudnoće i manje vjerojatno – dojenjem. Transfuzijom krvi i preparatima (lijekovima) koji se dobivaju iz ljudske krvi, a nisu prošli propisanu proceduru kojom se odstranjuje svaka mogućnost prisutnosti HIV-a u njima, isto se može prenijeti infekcija, kao i transplantacijom organa, tkiva ili upotrebom sperme za umjetnu oplodnju, ukoliko ovi nisu od zdravih davalaca.
S obzirom da je za infekciju potrebno još niz drugih činilaca (mala količina prenesenog virusa neće izazvati infekciju, otpornost organizma utječe na mogućnost infekcije itd.) i ovim gore navedenim putovima – infekcija se neće dogoditi obavezno. Tako na primjer u najintimnijem kontaktu djeteta u utrobi HIV pozitivne majke u toku trudnoće i poroda, infekcija će izostati u 80-85% slučajeva i dijete će se roditi zdravo.
Zbog ograničene mogućnosti prijenosa infekcije, svuda u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, inficiraju se i obolijevaju osobe koje imaju posebno velik rizik od ove infekcije. To su homoseksualne promiskuitetne osobe, heteroseksualne osobe koje imaju velik broj seksualnih partnera ili su njihovi partneri narkomani i prostituirajuće osobe, ovisnici o drogama koji često razmjenjuju šprice i igle s drugim intravenskim ovisnicima, bolesnici od onih oboljenja za koje je nužna trajna terapija krvnim preparatima (ovo je zbog nadzora nad krvlju i krvnim preparatima sada već iznimno rijetko u razvijenim zemljama), djeca HIV pozitivnih majki i seksualni partneri osoba pod povećanim rizikom od infekcije. Nema osoba koje su se inficirale u uobičajenom socijalnom kontaktu s oboljelima i HIV pozitivnim osobama, ali niti u kontaktima gdje su moguće povrede i krvarenja, kao što je to u školi ili u toku bavljenja sportom.
Ovo je provjereno na preko 2 milijuna registriranih AIDS bolesnika u svijetu, te u mnogobrojnim znanstvenim epidemiološkim istraživanjima putova prijenosa na oboljelima i HIV pozitivnim osobama i njihovim kontaktima.
U razvijenim zemljama, kao i u Hrvatskoj, dostupna trojna terapija za inficirane i AIDS bolesnike, koja suprimira virus do ekstremno malih količina u organizmu, dodatno je smanjila mogućnost prijenosa infekcije.
Homoseksualna transmisija je od početka dominantni put prijenosa infekcije u Hrvatskoj. Nakon početnog porasta broja inficiranih, od 1994. godine u ovoj grupi stagnira broj novooboljelih sa 10-13 infekcija registriranih godišnje.
Heteroseksualna transmisija infekcije dominantna je u grupi muškaraca koji su živjeli ili poslom boravili u inozemstvu. U ovoj grupi dominantni obrazac ponašanja je seks sa visokorizičnim osobama. Od njih 93 registriranih 85 ili 91% je inficirano izvan zemlje.
Među zaraženim osobama koje su ovu infekciju dobile od svojih seksualnih partnera, a da same ne spadaju u grupu promiskuitetnih osoba, dominiraju žene, i infekcija je u glavnom nastala u zemlji. U većini se radi o ženama ili stalnim partnericama muškaraca koji su boravili i bili inficirani u inozemstvu.
Narkomani čine 8.4% oboljelih od AIDS-a u Hrvatskoj i 11.8% od svih HIV pozitivnih (HIV + AIDS). Praćenjem infekcije iz laboratorijskih podatka u populaciji narkomana koji se redovito testiraju od 1991. godine, ova se kreće oko 1 ili manje od 1% i ne pokazuje tendenciju porasta. U 2001. godini je od 724 testiranih narkomana bilo 5 pozitivnih ili 0,7%.
U Hrvatskoj nije dokazana transmisija HIV infekcije putem transfuzije domaće krvi zbog niskog rizika od infekcije u općoj populaciji, dobrovoljnog davalaštva, savjetovanja i odvraćanja od davanja krvi osoba pod povećanim rizikom od infekcije, te obaveznog testiranja na prisutnost HIV. Sve programe i obaveze koji proizlaze iz Nacionalnog programa suzbijanja i sprečavanja HIV/AIDS-a, a koji osiguravaju sigurnu krv i krvne derivate treba i dalje provoditi (dobrovoljno davalaštvo, selekcija davalaca, testiranje, princip samodostatnosti i zakonska procedura odobravanja samo provjerenih i pregledanih od Zavoda za kontrolu imunoloških preparata proizvoda iz ljudske krvi)
Oboljeli od AIDS-a i inficirani registrirani su u svim dijelovima Hrvatske sa najviše HIV pozitivnih u Zagrebu, ali s obzirom na broj stanovnika, pobol od HIV/AIDS-a veći je u priobalju.
Program suzbijanja i sprečavanja HIV/AIDS-a na nivou zemlje započeo je prije registracije prvih slučajeva oboljenja, a od 1993. se revidira sa novim saznanjima iz područja suzbijanja i sprečavanja HIV/AIDS-a te se kao Nacionalni program prihvaća od Vlade RH. Ovaj je program, u kojem je sudjelovalo čitavo zdravstvo, sa mjerama zdravstvenog prosvjećivanja populacije i grupa pod povećanim rizikom od infekcije, mjerama koje smanjuju rizik od infekcije među osobama povećanog rizika, pogotovo narkomanima, mjerama za prevenciju prijenosa infekcije u zdravstvenim ustanovama i putem krvi i krvnih preparata, organizacijom liječenja i osiguranjem lijekova, koji su u Hrvatskoj besplatni, spriječio veliko širenje bolesti u populaciji. S manje od 4 oboljela na 1 milijun stanovnika Hrvatska spada u zemlje niskog rizika od HIV infekcije.
Nadzor nad spolno prenosivim bolestima u Hrvatskoj pokazuje izrazito malen broj klasičnih spolno prenosivih bolesti, a na temelju čijeg kretanja se može predvidjeti epidemiološka situacija u vezi s HIV-om. Dramatični pad broja oboljelih od sifilisa i gonoreje dogodio se sa početkom široke zdravstveno odgojne akcije u vezi sa AIDS-om i tako odmah pokazao njenu učinkovitost.
U zemljama niskog rizika od HIV infekcije, gdje su zaraženi i bolesni rijetki, često, bez obzira na znanje o putovima prijenosa, postoji strah i nesnalaženje u kontaktu s oboljelima. U zemljama visokog rizika, gdje ima mnogo HIV pozitivnih i oboljelih, svakodnevni kontakt s njima doveo je do smanjenog straha i više manje normalnog suživota sa nezaraženima.
Edukacija populacije Hrvatske je inicijalno uspješno provedena, što se vidi i u epidemiološkoj situaciji u zemlji, ali je ovu nužno nastaviti zbog novih generacija, ali i imigranata u Hrvatsku, koji su možda takovu edukaciju izbjegli. Poseban naglasak u edukaciji treba dati otklanjanju strahova i asocijalnog ponašanja prema oboljelima i inficiranima. Nužno je edukaciju provoditi u okviru stručnih ustanova, koje su registrirane za edukaciju populacije iz područja javnog zdravstva.
Treba znati da na pogoršanje epidemiološke situacije može djelovati niz čimbenika izvan dometa zdravstva. Tako je nužno osigurati provođenje Nacionalnog programa, a ne ga ometati zahvatima u organizaciji i financiranju zdravstva, koji bi mogli onemogućiti odvijanje Nacionalnim programom zadanih poslova. Širenje narkomanije u Hrvatskoj treba zaustaviti mjerama koje su izvan zdravstva (briga za mlade, zapošljavanje, energične akcije policije i pravosuđa, smanjivanje mogućnosti izloženosti drogi kroz reguliranje radnog vremena diskoklubova itd.). Socijalne i ekonomske mjere u društvu onemogućit će nezaposlenost i bavljenje zanimanjima koja su rizična (napr. prostitucija), kao i odlazak u zemlje visokog rizika dijela populacije, radi nemogućnosti zapošljavanja u zemlji. Imigracija u zemlju iz dijelova svijeta s visokim rizikom od HIV-a i velikim brojem inficiranih isto tako može promijeniti epidemiološku situaciju u zemlji, te je nužna suradnja i pomoć svih sektora u Hrvatskoj, jer zdravstvo samo ne može utjecati na gore navedene faktore.