Odabrani pokazatelji i odrednice zdravlja – usporedba urbanih i ruralnih sredina u Varaždinskoj županiji

O SVJETSKOM DANU ZDRAVLJA

Obilježava se u svijetu svake godine 07. travnja. Ove godine moto je „Zdravlje u gradovima je bitno – 1000 gradova je 1000 života“ čime se želi skrenuti pozornost na brojne izazove u očuvanju zdravlja s kojima se suočavaju veliki i brzorastući gradovi. Brzina urbanizacije svjetskog stanovništva nadmašuje mogućnost brzog infrastrukturnog razvoja što se sve nepovoljno odražava na zdravlje stanovništva, a proizlazi iz sve većih nejednakosti u uvjetima života, socioekonomskom standardu i općenito nejednake dostupnosti različitih sadržaja koji bitno određuju zdravlja.

O SVJETSKIM TRENDOVIMA

Npr. London je s 1 milijun st. porastao na 8 milijuna stanovnika u roku od 130 godina, Bankok je, primjerice, isti rast doživio u 45 godina, a Seoul u samo 25 godina, upozorava Svjetska zdravstvena organizacija. U periodu od 1995. – 2005. godine ukupno svjetsko stanovništvo koje živi u gradovima je raslo zastrašujućim tempom od 1,2 milijuna ljudi tjedno, tj. 165.000 ljudi dnevno.

Procjenjuje se da će do kraja 2030. godine od svakih 10 stanovnika svijeta čak 6 njih živjeti u gradovima, a do 2050. godine čak svakih 7 od 10 stanovnika svijeta. Čak 47 zemalja svijeta izvješćuje o dokazane nejednakosti u zdravlju između urbanog i ruralnog stanovništva, osobito kad je u pitanju zdravlje djece.

GRADSKO STANOVNIŠTVO VARAŽDINSKE ŽUPANIJE

U našoj županiji nema tako velikih gradova te stoga takvi problemi nisu još ovdje aktualni, ali postoje jasno evidentirane razlike u zdravlju kada se uspoređuje gradsko i seosko stanovništvo. Kada bismo uspoređivali stanovništvo samo užeg područja gradova, razlike bi bile još veće. Uzimajući u obzir i stanovništvo mjesta koja gravitiraju pojedinom gradu , U gradovima Varaždinske županije živi prema popisu stanovništva iz 2001. godine ukupno 101.725 stanovnika od čega 58.275 na užem području gradova. Ruralnog je stanovništva bilo prema istom popisu 83.044 osobe. Naslijeđe, individualni stil života i svjetonazor određuju zdravlje pojedinca, ali u značajnoj mjeri i čimbenici socijalne sfere, tzv. „socijalne determinante zdravlja“. Tako na duljinu života pojedinca , barem jednako utječe činjenica da je stanovnik grada odnosno sela kao i različite štetne životne navike, kao što su npr. nedostatak fizičke aktivnosti ili nezdrava prehrana, ili pušenje.

SOCIJALNE DETERMINANTE ZDRAVLJA – USPOREDBA GRAD I SELO

U gradu su dostupniji (pod uvjetom da nije višemilijunski) društveni, kulturni sportsko – rekreacijski i drugi sadržaji koji utječu na kvalitetu života i zdravlje pojedinca. Također se kvalitetnija i promptnija zdravstvena skrb, osobito hitna medicinska pomoć, kao i zdravstvena tehnologija spontano koncentrira u većem gradu gdje je, osim primarne ZZ, dostupnija fizički i specijalističko konzilijarna te bolnička zdravstvena zaštita. Također su bolje zastupljene i organizirane službe za ranjive skupine stanovništva kao što su starije osobe, osobe s invaliditetom, mala djeca, trudnice, duševni bolesnici, pripadnici različitih manjina i sl. Zaposlenost je bitan preduvjet zdravlja, tržište rada je veće u gradu. Protok informacija je brži i efikasniji u gradu nego na selu što može biti presudno u nekim zdravstvenim pitanjima (krizna stanja, epidemije, zdravstvena prosvjećenost i sl.) Općenito na zdravlje seoskih stanovnika loše utječe manji socioekonomski standard u ruralnim sredinama, lošija prometna povezanost – cilj je tzv. „aktivan“ javni prijevoz (prijevoz u kojem možete kombinirati fizičku aktivnost – pješačenje, biciklizam, rolanje.. i vožnju javnim prijevozom) koji reducira korištenje osobnih automobila u svrhu više fizičkog kretanja. Npr. ako neki stanovnik sela do prve autobusne stanice mora propješačiti 30 minuta, ponekad po vrlo lošem vremenu, često i bez rasvjete i nogostupa – to ga neće motivirati na pješačenje već korištenje osobnog automobila, što u konačnici smanjuje kretanje. Ukidanje npr. određenih linija javnog prijevoza možda donosi kratkoročnu financijsku uštedu, ali je moglo dugoročno povoljno utjecati na zdravlje ruralnog stanovništva. Bit je upravo politike zdravlja da se sve odluke sagledavaju u kontekstu mogućeg utjecaja na zdravlje, što se većinom i čini.

Na selu je općenito lošija sanitacija, lošiji obuhvat stanovništva preventivnim aktivnostima, slabija zdravstvena prosvjećenost, općenito veća smrtnost od različitih bolesti.

Problemi u gradovima su ekološke naravi, gospodarenje otpadom, održivi razvoj i urbanističko planiranje, problemi mentalnog zdravlja, porast nasilja i ozljeda, osobito u prometu, epidemije zaraznih bolesti, masovna krizna stanja, premalo fizičke aktivnosti.

Svaki bi grad, zbog velike koncentracije ljudi, morao imati u svakom trenutku razrađen krizni plan za postupanje u slučaju pojedine masovne katastrofe ili kriznog stanja, dostupan na uvid građanima, kao i imenovan krizni stožer. Takav plan je najbolja prevencija kasnijih golemih financijskih, zdravstvenih i općenito ljudskih gubitaka. Nedavno smo bili svjedoci na primjeru Haitija što znači zakašnjela i neadekvatna, iako vrlo skupa, humanitarna pomoć u kriznim stanjima.

Na selu je dostupnija hrana vlastitog uzgoja visoke nutritivne i biološke vrijednosti (voće, povrće, meso , mliječni proizvodi), dok je u gradu veća dostupnost raznovrsnih namirnica, ali koje su ponekad upitne kakvoće i porijekla. Čišći je okoliš i djeluje antistresno. Češći je boravak u prirodi, a to potiče fizičku aktivnost.

Ako stanovnici gradova u kontekstu navedenih prednosti sagledaju prirez koji plaćaju za život u pojedinom gradu, tada će ga vjerojatno i smatrati pravednijim.

KONKRETNI POKAZATELJI RURALNOG/URBANOG ZDRAVLJA U VARAŽDINSKOJ ŽUPANIJI

Kada se promatra stopa opće smrtnosti (dakle od svih uzroka smrti), ona je značajno veća u ruralnim sredinama nego u gradskim. Glavni uzrok smrtnosti u razvijenim sredinama, pa tako i u našoj županiji su skupina cirkulacijskih bolesti – odgovorne za oko ½ svih smrtnih događaja, najčešća akutna stanja su moždani i srčani udar. U tim stanjim od presudnog je značaja brzina pružanja adekvatne hitne medicinske pomoći, stoga ne čudi da je i i smrtnost od tih bolesti značajno veća na selu nego u gradu. Tako u selu na godišnjoj razini od tih bolesti umre oko 100 osoba/100.000 više nego u gradu. Kada se promatra smrtnost od raka, naši podaci i tu potvrđuju svjetske pokazatelje jer u gradu je veća smrtnost od raka koji je inače odgovoran za daljnjih gotovo ¼ svih smrti. Tako je u 2007. godini stopa umiranja od raka bila za gradsko stanovništvo 295/100.000 st., a za ruralno 276/100.000 st. Kad se promatraju ozljede kao uzrok smrti (najviše se odnosi na ozljede u prometu) one se češće događaju u gradu, ali je smrtnost veća na selu, zbog lošije cestovne infrastrukture, lošijih i starijih vozila, udaljenije zdravstvene skrbi. Zanimljivo je i da se na selu godišnje za oko 2-4% više novorođene djece rađa od maloljetnih i mlađih punoljetnih majki (15-19 godina) što s jedne strane govori o slabije dostupnoj ginekološkoj skrbi, lošijoj zdravstvenoj prosvjećenosti, a ima i dalekosežne posljedice na zdravlje majke i djeteta.

Zanimljiv pokazatelj koji upućuje na slabiju dostupnost zdravstvene skrbi na selu je i udio osoba koje umru u zdravstvenoj ustanovi te je on tamo za oko 10% manji nego u gradu. Također o zdravstvenoj prosvjećenosti indirektno govori i podatak o udjelu osoba koje su prije smrti bile liječene od bolesti od koje su umrli. Udio takvih osoba je i do 5% manji na selu nego u gradu što znači da veći broj bolesti ostaje neotkriven.

ZAKLJUČAK

Potrebno je na lokalnoj razini nastojati razvijati ruralne sredine, poticati decentralizaciju svih resursa, uključujući i financijske, stimulirati zdravstveni i drugi profesionalni kadar za rad u tim sredinama, poboljšati prometnu povezanost ruralnih sredina s gradskima, jačati infrastrukturu tih sredina, učiniti različite sadržaje dostupnima fizički i po cijeni, a programe promicanja zdravlja i zdravstvenog odgoja usmjeravati prema ruralnim sredinama – sve u skladu s globalnom strategijom pravednosti : postizanja veće jednakosti u zdravlju jer svi imamo pravo na jednaku mjeru zdravlja.